SPISAK POSTOJI - DRUGO POGLAVLJE (Jelena Đurović)

DRUGO POGLAVLJE



I


Bruno Honke je i tog jutra ustao rano. Skoro tri decenije posle rata oslobodio se svih fobija, nije imao noćne more i relativno lako se vratio u stanje duha u kom je on miran, jednostavan čovek. Ustao je kad inače ustaju seljaci, u pola noći. To je jutro na selu. Sunce nije imalo veze sa tim kad će Bruno da se probudi i da krene u šumu. Zavio je duvan, navukao čizme i izašao u još veću tišinu.


Gledao je u sneg ispred sebe i ostavljao otiske na putu koji je prethodnih godina uprtio. Bio je pospan, ali lepo pospan. Kad uzme drva iz ostave vratiće se da zagreje kuću, probudiće ostale a onda će da dremne još malo. Ritual koji je voleo.


Prvo je čuo zvuk. Stresao se, i instiktivno pogledao gore. Pomislio je da je rat, jer ratovi uvek počinju po mraku. Onda mu se učinilo da je meteor. Gledao je gore i dole, levo i desno, neprestrašen, pomalo očaran i radoznao.


Dok je stajao tako ukipljen prošlo je pet a možda i petnaest minuta. Bruna je prenuo zvuk koji je dolazio iz šumice, tu gde je inače držao ogrev.


Help! Help!“


Pritrčao je i video puno plastike, krv i plavu ženu. Bila je to Vesna Vulović, jedina preživela na letu JAT 367 koji je te noći poleteo sa aerodroma u Štokholmu.


II


Vesna Vulović je bez padobrana pala sa visine od 10.000 metara. Ušla je u Ginisovu knjigu rekorda, Miroslav Ilić je napisao pesmu „Vesna stjuardesa“, Maršal Tito joj je dodelio orden, a unuka Bruna Honkea koja je rođena nekoliko meseci posle nesreće je dobila ime - Vesna.


Avion je pao iznad gradića Srbská Kamenice u Čehoslovačkoj, a priča o ukletom letu, eksploziji i vrelini hladnog rata je bila toliko fascinantna da je i hotelčić u gradu nazvan „Pansion Vesna“. Ostala je ploča u spomen 27 putnika i članova posade koji su izgubili život, mnogi mitovi, poneka legenda i tradicionalni susret jednom godišnje.


Susreti kao ovaj mogu da počnu slučajno, ali se uvek završavaju namerno.


Počelo je tako što je Jugoslavija već te godine u Kamenice poslala po jednog najboljeg agenta iz svakog republičkog SDB, da malo istražuju po tada neprijateljskoj Čehoslovačkoj. Česima je rečeno da su to stručnjaci za analitiku i novinari koji žele da pišu o mestu velike nesreće.

Ova šestorica su se znali još iz vremena pre rasformiravanja UDBA i bili su federalisti. Nije im se dopadala nova organizacija u kojoj svako brine samo za svoju prćiju. Uz još po jednog kolegu sa Kosova i Vojvodine koji su se šlepali kao prevodioci, već treće večeri su se svi skompali i dogovorili da pokušaju da se ponovo sretnu sledeće godine i tu „pričaju o stvarima“.


I tako je bilo.


Svakog 26. lednog (kako Česi zovu januar) agenti iz svih jugoslovenskih republika i pokrajina bi dolazili u Kamenice na nezvanično druženje u prijateljskoj atmosferi. Majstor štimunga je uvek bio pukovnik Đuro Rabrenović koji bi posle večere, priče i češke šljivovice zapevao Miroslava Ilića Nek' prangije zoru grme nek' plamte nebesa nek' se

uje udaje se Vesna stjuardesa i to onako gromko, sketo, bez mikrofona. Vesna ih je ujedinila pa eto njoj u čast.


Posle Titove smrti stvari su postale komplikovane i neko je predložio da na susrete pozovu i agente dve najbliže savezničke agencije – CIA i MI6. Bilo bi korisno da se i sa te strane čuju ideje o tome „kako dalje“. CIA je znala za ove sastanke i poslali su svog tadašnjeg konzula u Beču koji je tek stasao, dok je MI6 ozbiljnije pristupila temi pa se u aktivnost uključio veteran i dobar poznavalac prilika na Balkanu, general Džekson.


Ovaj „balkanski Bilderberg“ kako su šaljivo tepali skupu u Kamenicama je trajao više od deceniju. Ali stranci nisu stigli sa mnogo konstruktivnih predloga pa je tako 1985. na sastanke je prestao da dolazi slovenački predstavnik. Sledeće godine se nisu pojavili ni veseljak, pukovnik Đuro Rabrenović iz Srbije ali ni njegove kolege Vojvodine i Hrvatske.


26. ledni 1988. je prošao u turobnoj atmosferi – Amerikanac i Britanac su znali da više nikad neće posetiti poznati mali hotel. Pozdravili su se sa Irfanom Čauševićem i Gezimom Seferijem i poželeli im sretan put. Ovo je bila jedna od poslednjih prilika da se nešto radi u Čehoslovačkoj jer će se pet godina kasnije i one pretvoriti u dve države Češku i Slovačku.


Gezim Seferi će deceniju kasnije glumiti prevodioca generalu Majku Džeksonu u Kumanovu. Praviće se da su se tog dana i upoznali.


Sir Majk Džekson je skoro pa setno gledao u Škodu koja je odvezla bosanskog i kosovskog delegata i pomislio „Biće ovde dosta sranja“.


Naglas je izgovorio „Ja bih krenuo posle ručka“.


III


A kome je danas lako“…u poluglasu je prokomentarisao Slobodan Milošević opasku Alije Izetbegovića da mu neće biti laki pregovori oko Mostara.


Tuđman je počeo da se kikoće kao derište, a Holbruk se trudio da se ne smeje i viknuo nešto kao „Džebote…Come on,Boban! Please don’t joke! And Frandža, my friend - let’s close the fuck of this Žepče this evening“


Profesor Pol Vilijams je važna karika tima za pregovore ali je uvređen, preneražen i zabrinut zato što je poslednjih dana gledao ovakve scene…


Jugoslavija, pa to ti je samo beskrajni krug ubijanja i šala. To se tamo nikad neće završiti, ovi naši mogu samo pritisnu pauzu ali veruj mi, taj horor će se nekada nastaviti. Siguran sam“ objašnjavao je svoje slutnje supruzi preko telefona.


Tih noći, dok je Dik Holbruk viskijem i amnestijama mamio tri strane da parafiraju kraj rata u Bosni, Vilijams je isto bio budan. Razgovarao je sa kolegama u Evropi koji su znali detalje o intigantnim susretima u Češkoj i o tome kako je sedamdesetih sprečen građanski rat koji je mogao da izbije kad se saznalo da je ustaška emigracija podmetnula eksploziv u nesretni avion. Đuro Rabrenović iz Srbije i Viktor Krizmanić iz Hrvatske su se pre dve decenije dogovorili da upotrebe autoritet da stvar ne eskalira. I nije. Ti njihovi posilni, ti mali ljudi, administracija, svi su nekako učestovali u tom ćutanju pa ni Tito nije dozvolio da se čitav slučaj otme kontroli.


Pol Vilijams je sebi, kao podsetnik na mali papir napisao: „Kako da se - uz ljude iznutra a uz pomoć spolja - nadziru balkanska plemena!!??“


Ovih nekoliko reči će postati ono što danas znamo kao Projekt XY8.


Vilijams je imao čvrstu viziju: želeo je da u svakoj republici i pokrajini bivše Jugoslavije nađe mlade patriote koji bi međusobno stvorili „krug poverenja“ i obnovili susrete iz perioda Hladnog rata. Time bi se sprečilo neka nova klanica ili bi se barem unapred znalo šta se sprema i ko kuva. Profesor je odabrao i dovoljno očigledno ime XY8 po broju konstitutivnih jedinica bivše Jugoslavije.


Kad je Džordž Tenet u julu 1997. stupio na dužnost direktora CIA Vilijamsov plan je imao pedesetak strana ali je prošao nekoliko verzija i iza njega su sad već stajali seniori, ljudi kojima je Tenet mogao da veruje. Predsednik Klinton je razumeo potrebu da se ideja dalje razradi, pa su Tenetovi ljudi i Vilijams dobili zeleno svetlo da kandiduju ideje kolegama u Parizu i Londonu. Međutim, istorija je preduhitrila papir. Nastupila je operacija „Saveznička sila“ kad je NATO intervenisao u Jugoslaviji, a Vilijams je ponovo dobio sastanak termin sa Tenetom koji ga je dočekao sa rečima:


Sve znam. Morali smo da budemo brži.“


Istorija ide napred: Klinton izlazi iz Ovalne sobe, Buš preuzima kormilo a Tenet je i dalje na strani profesora Vilijamsa.


Direktor CIA je sada na brifingu sa novim predsednikom i ima desetak minuta da pojasni šta je tačno „Vilijamsov plan“.



Zadatak XY8 je bio da preko izabranih ljudi iz svake od Službi predupredi nepredviđene konflikte na Balkanu, da se dobiju informacije koje ne mogu da se saznaju konvencionalnim špijunskim metodama ali i da se počisti kojekakvo đubre koje svetske službe naprave, ako se na toj teritoriji malo „zaigraju“.


Ovo poslednje se Bušu posebno dopalo.


Dobro Tenet, daj mu čoveka, delegiraj koga hoćeš. Neka radi i neka te obaveštava. Balkan je ionako stara vest. Mi sad imamo previše posla sa ovom Al Kaidom, Alec stanica mi je na glavi onda CTC, a sva ta imena su im ista: Zahravi, Mahlani, El Fadi, Bagdadi…Poludeću čoveče, veruj mi.“


Tenet je zatvorio vrata i ostavio predsednika da marljivo uči. Uradio je ono što je smatrao da mora.


Savezničke službe su odredile po jednog agenta koji će se baviti ovim avangardnim špijunskim projektom. Sa Polom Vilijamsom su prvi put su se sreli na mestu gde je sve i počelo – u Serbskim Kamenicama u Češkoj.


Bio je to 26. januar 2003. godine i s leva na desno su sedeli predstavnici dve službe Evropske unije koje je Tenet lično odobrio – mladi Ondrik Cerni iz Češke, i Robert Šatel iz Francuske kao i jedan Britanac i jedan Amerikanac koji su zbog nekog internog ugovora između CIA i MI6 svima morali da se predstavljaju pseudonimima. Svako od njih je trebao da „duži“ po dva agenta iz bivših jugoslovenskih republika, a danas će prvi put podeliti svoja znanja i dogovoriti načine kako će se odnositi prema tajnim podacima.


I profesor Vilijams i general Džekson su insistirali da pored agenata iz Britanije, Amerike i Francuske u aktivnosti bude uključen neko iz V4, ili Višegradske grupe koju su činile Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka. Češka je ipak bila mesto gde će se održavati sastanci Projekta, i baš tu im je bio potreban špijunski superstar, kako je Vilijams objasnio Tenetu koji se oduševljavao velikim rečima i literaturom Le Karea.


Ondrik Cerni je bio rođeni lider, ambiciozan i ćutljiv, dete iz mešovitog braka Slovakinje i Čeha, magistrirao na LSE, u Engleskoj. Vratio se u Prag i zaposlio u ÚZSI, češkoj obaveštajnoj agenciji. Za samo deset godina službe Cerni se katapultirao na poziciju zamenika direktora za informacije i operativu.


General Džekson se uključio preko telefona i poželeo im je sreću u daljem radu. Pol Vilijams je otišao da popije pivo i ujutru odleteo za Vašington. Posle sedam napornih godina njegova vizija iz besane noći u Ohaju se ostvarila. Po dogovoru i pravilima koji su napravili sami nadzirači, četvorica koji su činili nukleus Projekta XY8, Vilijams nikad više neće ni videti niti čuti nikoga od ovih ljudi.


Larva se pretvorila u prelepog leptira internacionalne kontraobaveštajne scene.


IV


Godinu i po dana kasnije agent Cerni je bio spreman da upozna Gorana Rabrenovića. Toliko vremena je trebalo da se oko Rabrenovićevog imena slože četiri službe koje su činile Projekat XY8. Sin pukovnika Đura je na kraju dobio najviše ocene kao idealni kandidat da postane „link“ u Srbiji.


Link“ je bio naziv za domicilnog agenta, i on bi dobijao naređenja isključivo od svog rukovatelja iz Projekta. Prve dve godine bi bile probni period, i tada ne bi znao za identitet ostalih agenata, niti bi do kraja bio upućen u delovanje celokupne organizacije. Pristup profesora Vilijamsa se zvao „jaguar“ a ideja je bila donekle komplikovana – „linkovi“ bi od rukovatelja dobijali prijateljstvo i poverenje, ali bi se mnoge tačke delovanja XY8 držale u potpunom mraku. Kao na koži jaguara: nešto bi bilo svetlije, nešto tamnije i onda potpuno crno. Vilijams je imao tezu da organizovanje ovako složene strukture može da funkcioniše samo ako je odnos između linka i rukovatelja intiman, bratski baš onakav kakav je sponatno započet u Serbskim Kamenicama. Ipak na svake dve godine bi se „linkovima“ otkrivali novi aspekti posla, ljudi bi međusobno počeli da se upoznaju i sve bi potpuno profunkcionisalo u periodu od šest do osam godina.


Cerni je već imao prvog regruta. Slovenac, odličan kadar SOVA sa kojim se sve dogovorio veoma brzo, mada je ovaj tražio više para nego što je budžet XY8 predviđao. Analitika nije detaljno slušala njegove prepirke sa ženom, a ispostavilo se da je u toku razvod gde će slovenački „link“ da prođe dosta loše. Centrala je ipak odobrila ovu povišicu pa su Slovenca štiklirali bez prevelike muke.


Srbija je ipak bila kompleksnija priča. Mesecima su se četiri tima sa obe strane Atlantika aktivno bavila Goranom Rabrenovićem. Njegovom porodicom, precima, kretanjem, detaljnije preslušavali razgovore…Znali su šta jede i šta jebe. Znali su i gde Goranov zeka pije vodu i koliko vode popije.

Moderne tehnologije su poslednjih godina omogućile lakše ostvarivanje cilja svih tajnih službi – ne pokušavaj da regrutuješ osobu koja već unapred nije rekla „da“.



Direktoru BIA će biti čast i zadovoljstvo da u Beogradu bude domaćin kolegi iz Češke…Tema bilateralnog sastanka na visokom nivou će biti saradnja između najveće Službe u bivšoj Jugoslaviji i mogućnost produbljivanja odnosa sa susedima iz Višegradskog kvarteta…U planu je i tim-bilding koji bi se događao na marginama GLOBSEC Foruma u Bratislavi…


Čeh će u Beogradu boraviti dva dana a naglasio je kako bi voleo da mu neko pokaže noćni život i famozne „splavove“ o kojima je slušao.


Još pre par nedjelja mu je potvrđeno da je poslednjih godina uvek ista najmlađa ekipa angažovana za ovu vrstu zabavnog programa kad su u pitanju gosti iz inostranstva a o čijoj bezbednosti brine direktno BIA.


Sa recepcije su ga pozvali oko pola jedanaest.


Gospodine Cerni, ovde su dva gospodina…“


Silazim“, Ondrik je bio obučen i čekao da telefon zazvoni.


Krupni mladić sa širokim osmehom i manji, koji je ispod ruke držao torbicu su ga čekali u stavu mirno.


Rukovali su se a oni su rekli ono što je i znao.


Goran Rabrenović“


Veselin Pantić“


Dvanaest sati kasnije i Goran se probudio u velikom stanu sa pogledom na Tašmajdan. Poznato mesto koje je BIA koristila za različite potrebe, a Goran je ovde već bio kao kod svoje kuće. Neke mnogo skuplje kuće.

Scena je bila nadrealna, i sve je izgledalo kao da su u komediji „Zoolander“.

Sa sebe je sklonio tri ženske noge, jedan dildo, jednu mušku ruku i opipao se po dupetu.


Uh brate dobro je“, nasmejao se naglas dok se sav rašrafljen gegao ka kupatilu.


Prethodne noći je bio zadužen da u ime Agencije ugosti jednog ino-partnera, operativca iz češkog Uzsi za koga su mu rekli: „Krupna zverka. Ne pitaj ništa. Samo da je sve u fulu. Ono naše.“


I bilo je kako je zapoveđeno a pomalo i kako je suđeno. Izvukao je iz sobe za dokaze, ono najfinije što je njegova mala stanica u Majke Jevrosime imala da ponudi – kokain čija je cena po gramu bila četiri puta viša od onog sledećeg koji je navodno bio „čistak“. Ovaj je međutim bio poezija u prahu, bez krštenja nimulidom i budalaština kojima su dileri inače zavaravali mušterije.


Proveli su se top iako sa gostom i nije mnogo razgovarao. Devojke su se potrudile da se svi osećaju prijatno. Vanja se setila igrice „kamene face“ i posle splava su svi zajedno došli su u stan da se vidi koji kolega je najizdržljiviji u ovoj igri nerava. Čeh nije pipnuo kokain ali mu je igra bila zanimljiva. Iskreno, nije se baš proslavio pa je brzo legao da spava, a odbio je da ga odvezu u hotel. Stan je bio prostran, po soba i kupatilo za svakoga.


Goran je trijumfovao u „facama“, a onda su se već svi toliko napili i izdrogirali da se ni se seća najbolje…Ipak, jutros je zadovoljan što je bio dobar ambasador svoje zemlje i znao je da su on, kolega Pantić ali i sjajne devojke Vanja, Mima i mala Lolica kao jedan uigrani tim poslali pozitivnu sliku Srbije u svet.


E jebote ludi smo stvarno“, rekao je naglas, kao da je sam sebi odavao priznanje za dobar dernek koji je napravio.


Osetio je miris muškog dezodoransa koji je bio užasno jak – probijao se kroz isparenja mokraće, znoja i kokaina koji mu je i dalje golicao sluzokožu nosne šupljine


Iza njega je stajao Ondrik Cerni.


O, kolega, evo sad ću – puna mi bešika, vala mi se pripišalo. Kuku. Bilo fino sinoć, a? To je tradicionalna srpska gostoljubivost – mene uvek angažuju za ovakve akcije, kažu Goga je mlad ali već pravi domaćin!“


Mrmljao je Ondriku koji ga je posmatrao kao da gleda neko blesavo dete.


Gorane, nas dvojica moramo nešto da razgovaramo. Obucite se pa da sednemo tu, u park kod crkve. Čekaću na klupi…Popijte kafu, nije nikakva žurba.“


Rabrenović nije stigao ni da misli o temi razgovora, pretpostavljao je da će Čeh pitati da li je u stanu bilo kamera ili nešto tako rutinski, ali diže dževu pa kao mora na otvorenom da ne budu ozvučeni.


Sat i dvadeset minuta kasnije Goran Rabrenović je postao „link“ Ondrika Cernija i uposlenik XY8. Kao što su i predvideli u analitičkom odeljenju, za pozitivan odgovor nije bilo potrebno ni previše objašnjavanja, ni skupih večera. Srbi su slabi na pretke, na tradicije koje se prenose sa „kolena na koleno“ a tako je i sam Rabrenović preko očevog pedigrea završio u MUP. Cerni mu je pokazao fotografije njegovog Đura iz „Pansiona Vesna“, opisao kakav su odličan posao tamo radili, da je to bilo VIP društvo obaveštajaca…


„…Elitni obaveštajci za koje niko ne zna“ – time je priču završio Cerni.


Pare su bile dobre, angažman interesantan, ali ono što je najviše palilo Gorana bilo je da su i on i njegov pokojni Đuro deo nečega „elitnog“.


Poželeo je da zagrli Cernija, da mu kaže bi njegovi koji su iz Mojkovca stigli u Kuršumliju pre tri veka sad bili jako ponosni, da mu ispriča kako je Đurov otac a njegov đed bio predsednik Narodnooslobodilačkog odbora onih herojskih šest februarskih dana 1942. godine kad je Kuršumlija oslobođena od Nemaca a pre nego što su je, kroz nepunu sedmicu, ponovo porobili četnici i Bugari.


Svašta je hteo da kaže Čehu plavog toplog pogleda.


Ali onda ga je Ondrik samo pitao pitao hoće li?

Da da kaže da i srce mu je tuklo kao ludo i da rekao je hoću Da.



V


Pet godina kasnije



Ja sam tebi lepo rekla da mi se skineš sa kurca i da rešavaš svoje svakodnevne gluposti sam? Je l sam ti rekla? E milo mi je da smo se razumeli. Lep pozdrav i jedi govna!“


Vila je više nego jedanput pritisnula crveno dugme na ekranu telefona, i ako bi je neko gledao iz kola koja su stajala pored na semaforu, delovala bi kao žena koja je prilično nervno rastrojena. Malobrojni, koji znaju ko je Vila, oni se ne bi preterano obazirali na ženu koja za volanom malo vozi, a malo tuče telefon. Možda bi očekivali da više tuče a manje vozi.


Crveno na semaforu. Odlično. Taman da mu skine slušalice.


Izvila se ka zadnjem sedištu na kome je sedeo Paja i nežno mu svukla slušalice sa glave.


Tetka što vičeš?“


Paja je imao devet godina i voleo je muziku i igrice ali nije baš toliko voleo muziku i igrice da bi mu bridele bubne opne. Već sat vremena su se vukli od Vračara do Pančevačkog mosta a tetka je naredila da ne smanjuje. On je bio poslušno dete i znao je da kad mu ona nešto kaže to mora da uradi inače će da ga tuži i onda će roditelji da mu zabrane igrice. Kao i sva druga deca ali i odrasli ljudi, što će Paja shvatiti tek u kasnijim godinama, čovek i ono što voli da radi, ne voli kad mora. A i ima i onih koji i kad hoće neće, i kad neće hoće. Ipak taj rebus ćemo ostaviti za Pavelovu daleku budućnost…


Pavel piki, morala sam nešto da uradim i to bi tebe uzrujalo. Nisam vikala. Ovaj čika i ja, pa mi smo kolege i mi tako razgovaramo, to je nama normalno, osim toga vidiš kakav je saobraćaj i buka, pa ne bi me čovek ni čuo. Morala sam da mu objasnim nešto oko tog budžeta…“


Vila je imala neobičan život. Nju i sestru je odgajala baba koja je živela u slovačkom selu Padina u Banatu. Roditelji su bili pečalbari u Nemačkoj a kad su njih dve bile deca, oni su poginuli u saobraćajnoj nesreći i to baš kad su iz Minhena krenuli kući da sa decom proslave božićne praznike. Vilina sestra Olga se rano udala i otišla da živi u Beograd.

Pavel je bio Olgin najmlađi sin.


U porodici su svi bili ponosni na Vilu i na njen životni put – ona je bila uspešna i voljena organizatorka filmskih festivala koji se bave temama pomirenja u regionu. Diplomirala je filmsku produkciju u Bratislavi a onda otišla je na usavršavanje u Filmski institut u Slovačkoj gde je stekla zvanje mastera a potom je radila na koprodukcijama u Češkoj i Slovačkoj pre nego što se vratila u Srbiju da započne svoj biznis. Znali su da se tokom života u inostranstvu udala, razvela i da ne voli da priča o tome.


FEPO (Festival pomirenja) je počela kao entuzijasta ali je stvar tako lepo išla da je brzo mogla da podigne kredit za stan i auto. Bački Monoštor, Bugojno, Đakovica, Vrbovsko…Sve su ovo bili gradovi u kojima je napravila mrežu partnerskih festivala. Ona je samo svoj brend FEPO iznajmljivala kao franšizu, a gradovi bi festivale razrađivali sami, u sličnom konceptu: danju su se prikazivali filmovi, uveče su posetioci gledali tribine i debate a potom bi okupljeni narod zabavljali lokalni disk-džokeji.


Vilu su volele kolege iz cele Juge, govorili su za nju da je „laf“ i „svetska priča“.


Vila je iz Padine zaista otišla da studira film, a htela je da magistrira sa niskobudžetnim hororom koji bi se događao u Pragu. Našla je odličan scenario i krenula da obilazi lokacije. Prvo je želela da detaljnije izvidi „prokleti sat“ ili Orloj, jer se scenario delimično bazirao na priči o sajdžiji koji je napravio Orloj a koga su potom oslepeli da nikad više ne bi napravio nešto toliko lepo. Sat je posle postao uklet i kako već to ide u folklornom hororu – ginu nevini civili ali i vlastodršci.


U kafiću na Staroměstskim náměstima je upoznala Ondrika. On je došao iz Londona gde je doktorirao arhitekturu. Popili su puno, otišli u njegov novoiznajmljeni stan, proveli jednu, drugu i treću noć zajedno i zaljubili su se. Počeli da žive između Praga i Bratislave, a on joj je ubrzo rekao da ipak nije arhitekta. Zlobnici bi kazali da se bavi arhitekturom, ali svetskog poretka.


Nadam se da te ovo neće pokolebati. Ja radim za UZSI ali i za jednu špijunsku butik-organizaciju koja se na specifičan način bavi smirivanjem tenzija na Balkanu…To je nešto što je tek u začetku a saveznici su je napravili posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma“.


Špijunska butik-organizacija.


Osmehnula se kad je čula ovaj izraz i rekla da joj ne smeta.


Gledala je dovoljno filmova u životu i odmah joj je bilo jasno zašto je lagao.


Na početku je Ondrik malo govorio o poslu, a kasnije sve više i više. Posle godinu dana, na istom mestu gde su se upoznali, Ondrik je izvadio mali dijamantski prsten i pitao je da li želi da bude njegova supruga.


Naravno“, poljubila ga je i sve je izgledalo kao iz romantične melodrame ali bez drame.


Toliko se zaljubila u Ondrika da je potpuno zapostavila projekat o satu i prestala je da gleda horore. Sad se spremala za malo venčanje na koje su se dogovorili da pozovu samo kumove, dvoje kolega sa faksa.


Nekoliko dana pre nego što su se venčali u njihov stan su došli ljudi u odelima sa krupnim koferom.


Vilo, čitaš knjige, gledaš filmove – znaš da kad se neko bavi delikatnim poslom i životi ljudi zavise od toga mora da postoji poverenje u kući…Ovo su moji iz Londona i moramo da uradimo nešto…“


Momci su iz torbe izvadili poligraf i postavili joj par rutinskih pitanja, opet isto kao u svakom bogovetnom špijunskom filmu.


Recite svoje puno ime i prezime“


Da li ste ikad nekome spomenuli čime se sve bavi Ondrik Cerni?“


U kom gradu ste odrasli?“


Da li je danas mesec maj?“


Da li radite za neku obaveštajnu službu?“


Bili su zadovoljni. Prošla je test, popili su po šljivovicu da nazdrave zaruke i otišli.


Javila se baki i sestri Olgi posle venčanja, one su bile malo uvređene ali su znale da je Vila „na svoju ruku“.


Je l to onaj arhitekta i dalje ili si se predomislila?“, šalila se Olga.


Da da, on je. Ondrik arhitekta.“, namignula je Ondriku.


On je ležao na sada već bračnom krevetu i gledao svoju ženu. Moja žena, pomislio je da to baš dobro zvuči.


Dvogodišnjicu braka su proslavili u Beču. Kad su se vratili zatekli su obijen stan i sve što su imali je bilo srušeno, isprevrtano, protrkeljisano. Ništa nisu našli. Ondrik je kao i svi ljudi njegovog kalibra stvari čuvao isključivo u pisanoj a nikako elektronskoj formi. I nije ih držao na poslu, niti u pretincima na železničkim stanicama već kod kuće. Kod nje su, u skriptama u kojima je pisala uporednu analizu „Uklete kočije“ i „Haxan“, bile njegove bitne šifre i brojevi telefona. Provalnici i njihovi šefovi se nisu udubljivali – metafizika skandinavskih nemih horora je delovala kao šifra za sebe.


Vila je uvek znala gde joj je muž. Par nedjelja posle ovog događaja on je otišao u Bavariju na hitan sastanak sa kolegom iz Projekta.


Nije joj se javio kad je završio sastanak i znala je da nešto nije u redu.


Ondrik je nestao. A zatim se pojavio - udavljen u plićaku Čertovog jezera. Čertovo jezero je Đavolje jezero.


Zvanične verzije nije bilo, pa su njegovoj majci rekli da se prepio i dobio srčani udar.


Vila je uključila podešavanje za opstanak i odlučila dve stvari: da mora da ćuti i da na sigurno spakuje one skripte iz „skandinavskih horora“.


Sahranili su ga na brzinu, civilno. Ondrik nije voleo religiju i popove ali joj je jednom kazao da, ako mu se ikad nešto dogodi, na ukopu pusti neku bizarnu pesmu Miroslava Ilića o Vesni koja je pala iz aviona. Vila mu je uslišila ovu želju iako su svi, pa i ona, bili zbunjeni stihovima koji su se prolamali grobljem:


Poljubićeš svaki kamen

veliki i mali

gde su tvoji prijatelji

večito ostali..


Prvi su je posetili ljudi iz UZSI i obećali da će ubica biti pronađen i da se „radi na tome“. Narednih dana su stigla ona dvojica iz Londona. Ekipa iz Projekta XY8. Rekli su da prenose saučešće svojih šefova, da se analiziraju sve moguće okolnosti pod kojima je Ondrik ubijen ali i da je važno nastaviti dalje. Jedan je rekao: „Projekat mora da se kotrlja jer je to jedini dokaz da ne postoji“, što je bila nekava špijunska jednačina.


Zatim su joj ponudili joj nešto potpuno ludo. Vila je potpuno upućena u stvari koje je radio njen muž, i hteli su da ona nastavi njegov posao i neguje kontakte u Srbiji i Sloveniji, jezik zna i to je odlična okolnost. Jedini uslov je bio da ne pokušava sama da pronađe njegove ubice, niti da se o tome raspituje.

Osnovnu obuku za obaveštajce će joj obezbediti, to će biti jedan brzinski kurs a ona je inteligentna žena i to neće biti nikakav problem. Takođe ljudi iz Projekta su tu i da joj omoguće da u Srbiji radi bilo koji „moonlighting“ ili pseudo-posao, koji god da poželi.


A ona je oduvek sanjala da vodi filmski festival.


Nakon osam meseci se sabrala, skupila snagu i nastavila tamo gde je Ondrik stao.


VI


Paja je obožavao pohovani kačkavalj i obećala mu je da će ga odvesti na ručak pre nego što bude ručao kod prababe.


Ona mi sve sprema zdravu hranu, organik, ne mogu bre tetka to mi je bljak ja sam dečak“, Pavel je gunđao, a dok su prilazili vetroparku primetila je i da je zaspao.


Put je bio razlokan, sređen, pa dolepljen, kao nekad davno kad je poslom odlazila u Rumuniju. Sad ovoga nema više ni u Rumuniji, pomislila je Vila dok je vozila polako da što duže ostane sama, sa svojim mislima. Bez babe, bez sestre, bez Paje i bez Rabrenovića.


Goran Rabrenović je bio „link“ koga je preuzela u Beogradu. Bio je klinac kad je postao regrut a ni sad nije mnogo uznapredovao. Nije bio previše blizak suncu, nije bio skandal-majstor, ni mnogo pametan, ni mnogo glup. „Linkovi“ su morali da budu ljudi koji vole svoju zemlju ali koji razumeju i da mir u svetu nije samo glupa fraza sa izbora za mis. Goranu su objasnili da je to jedna fina, zdrava krovna organizacija i nisu ga mnogo lagali. Nije bio alav, nije bio lud i razumeo je šta radi i dokle može da ide. Samo on je znao ko je Vila, ko je bio Ondrik. Mogao je da je sluša, uzima pare i da o tome ćuti ili da je ne sluša, počne da laprda i da mu svi nestanu u nekoj eksploziji recimo butan-boce ili gume na autoputu.


Pozvala ga je nazad.


E, Gogo, lutko, moram tiho - spava mi sestrić. Hajmo sad da pričamo kao normalni ljudi…Znam da si ti normalan i da ja vičem, evo neću više… Kako to misliš njeni podaci su u klaudu? Čije je bilo da čisti taj telefon? Okej, sad kreću teme o kojima ne možemo preko telefona. Dođi do jezera na piće, ja vodim ovo dete na kačkavalj…“


Naleteli su na rupu. Paja se razbudio i čuo deo razgovora: „Tetka a možda bih ipak picu!!!“


„…ili na picu. Dođi, biću tamo“


Sat vremena kasnije i Paja je pokvario ručak. Satirao je ogromnu picu u kafani na Debeljačkim jezerima i dok je čekala Rabrenovića razmišljala je kako će da objasni babi da mali sad neće gulaš…


Goran je bio u šuškavoj trenerci.


Bože Rabrenoviću zašto si toliki seljak?“, smejala se Vila.


Zato me i voliš lutko, sve vi volite nas džibose nego lažete sebe…“


Da, sigurno. Evo digao mi se…Ajde Pajo tamo do tobogana kad pojedeš“


Restorančić je imao igraonicu i mogla je na miru da pusti Paju da jurca.


Vidi mačko, situacija je eskalirala i zato sam te zvao. Znam da ne idemo u Kamenice još neko vreme ali moraš da javiš svojima. Vanja je bila agent od kad je bila, pa neću da kažem maloletna ali da. Maloletna. Nju je prvo vodio deda Relja…“


Goran je ovo objašnjavao bojažljivo, znao je da je Vili stalo do ljudskih prava i tih stvari.


Šta bre deda Relja mlađi od mene, ne glupiraj se“, izgrdila ga je Vila.


Dobro dobro, vidi - ona je još od petnaest godina vodila neku svoju foto, audio, video arhivu za koju ja nisam ni znao da postoji. Valjda je pravila osiguranje ako je pustimo niz vodu, jebem li ga, ne znam ni sam“


Vila je klimala glavom, poluzainteresovano i čekala informacije koje bi za nju bile bitne.


Još kad je bila to baš klinka Vanja je imala neki telefon sa kamerom, onda kad sam se ja upoznao sa Ondrikom. I moram da kažem, bila je tu te noći i da ti ne pričam sad…Znaš, tad su te devojke bile baš onako u top formi… Osim toga mislim da vas dvoje još uvek i niste bili zajedno…“


Vila ga i dalje nije razumela i krenula je da vrti kažiprst kao znak da se priča ubrza.


Tempo Gogi, nemam vremena, moram dete da vodim kod babe. Šta mi govoriš? Da mi je pokojni muž jebao kurvu kad te je regrutovao? Njao, evo raspadam se od ljubomore. Da je ona imala njegov snimak od te večeri? To je bilo kad, 2005-2006, pa početak telefona sa kamerama, znači rezolucija je kurac od ovce, sa tim ne mogu ništa. Zbog čega treba da se brinem? Je l ona još nekad videla Ondrika, je l si je koristio za bilo šta što je vezano za Projekat?“


Rabrenović se ućutao i spustio pogled.


Nisam, ali Vilo vidi, ja sam pogledao fotografije sa obdukcije. Telo je u užasnom stanju očigledno, kao neka bezoblična masa a ja sam sve podveo pod samoubistvo. Samoinicijativno, ali je ona bila tu te noći i videla Ondrika, nisam hteo ništa da prepustim deda Relji ili šabanima koji vole da se igraju Šerloka... Međutim jednu fotku odande sam uveličao i onda ćornuo. Donosim samo tebi, to je jedini primerak pa neka tvoji vide šta će, moje je da kažem…“


Na nesretnu ženu koja je pala sa desetog sprata su bila urezana slova i broj. Bilo je jasno da je urezivanje odrađeno neposredno posle njene smrti, jer je u pitanju bio skalpel koji je zahvatio isključivo čisto, neoštećeno tkivo.


Vanjina pokojna leđa su bila izgravirana slovima Проект XY8.


Vila je glasno uzdahnula pa onda izdahnula. Zgužvala je fotografiju, onda je ispravila pa je viknula Paji da siđe sa tobogana.


Gorane Rabrenoviću, je l ti razumeš šta je ovo, bog te jebo da te jebo“, vikala je kroz zube.


Razumem, da, zato sam mislio možda da im javiš…Ja ne znam kako i šta…“


Idi skloni mi se ne mogu da te gledam sad“, Vila ga je oterala od stola kao da je neki dosadni pas i pogledala u jezero gde su sportski ribolovci igrali „uhvati pa baci“.


Ono u šta je sumnjala godinama, od Ondrikove smrti. Ono što ju je proganjalo i što nije smela da kaže, jer nije bilo zasnovano na činjenicama već na instinktu, pojavilo se danas, na plećki stare prostitutke.


Rusi. Jebeni Rusi.

Коментари

Популарни постови са овог блога

SPISAK POSTOJI - ČETVRTO POGLAVLJE (Marko Kon)

SPISAK POSTOJI - PETO POGLAVLJE (Nikola Popević)

SPISAK POSTOJI - PRVO POGLAVLJE (Dimitrije Vojnov)